Jednog lijepog sunčanog dana, ustvari, bila je večer, negdje oko 11h, dođe Bem do mene priopčit mi neku jako važnu vijest. Naime, radilo se o tome da smo bili pozvani za svirku. On i Klemsche su pričali s "organizatorom", koji se pobrinuo za cijeli događaj. Obečao im je brda i doline. Prema njegovima pričanjima, tamo bi trebalo biti preko dvije tisuće ljudi, besplatno piće i što je najvažnije, svirali bi na instrumentima iz Zagreba! Znao sam da ne može biti sve tako savršeno, no nema veze... kog uopće briga za moje mišljenje. Uz nas, svirali bi i Diskonekcija. Vrhunac večeri bio bi "veoma slavni" bend "Neki to vole vruće". Mislim, bend je koma, ko njih danas upće sluša. Svaka čast pratečem bendu, al' za ona dva, nazovimo ih pjevačima, nemam rijeći. Pa i Klemac bolje pjeva od njih. A znate kolko je grad Virovitica dao novoca za te dečke. Deset tisuća kuna. Za te novce moglu su dobiti šesnaest puta bolji bend, npr. Crno Perije. Bilo kako bilo, sad je gotovo. Bio je dogovor da svi sviraći dođu u pet oliti 17h pred sat radi tonske probe. Od tonske ni "T". Kiša je sve zasrala. Tri puta su stavljali zvučnike i skidali ih s pozornice. Vrijeme je bilo jako promjenjivo, i bilo je pitanje, hoće li se koncert uopće održati. Pola devet je, a bubnjevi nisu još bili ni u Virovitica, a kamoli složeni na pozornici. Da, nisam napomenuo da je sve to trebalo početi u šest (6) sati. Evo ga stiže mercedesov kombi. Izlaze dva šminkera. To su bili ta dva "vruća" pjevača. Bilo je do zadnjeg trenutka neizvjesno, 'oćemo uopče mi svirati. J**** ti organizaciju! Ako smo htijeli svirat, morali smo donest svoje bubnjeve, tako da su na pozornici bili dva kompleta bubnjeva. U devet sati je održan mali govor novoosnovane udruge "Urbana kultura mladih", nakon kojeg je slijedio nastup Diskonekcije. Odsvirali su tri-četiri pjesme te su morali sići s pozirnice radi stisnutog rasporeda, za koji su krivi organizatori i kiša. Slijedilo je naših "sat vremena". Popeli smo se na stage, nismo imali vremena ni gitare naštimat, ni ništa drugo. Bubnjevi nisu ni bili ozvučeni baš najbolje. Svirali smo dobro, a kako je to zvučalo, prosudite sami sa snimke koju imate za download. Nakon druge pjesme, onaj "organizaror" nam je pokazivao da ne možemo više svirati. Mi se nismo ni obazirali na njega, već nastavili svirat dalje. I tako od naših obečanih sat vremena svirali smo nekih petnaestak minuta. Najviše od svega mi je drago što je bilo najviše ljudi kad smo svirali Diskonekcija i mi. Ovom prilikom bi se htjeo zahvaliti Pacalošu koji nam je posudio svoje bubnjeve, kad nam nije htio dati onaj glupan. Jedva nam se udostoio posuditi svoju stolicu za bubnjeve. Dobro, bilo kak bilo, rulja nam je pljeskala, pa smo barem malo bili zadovoljni.

Matej Sudar